Upravo zbog tih i sličnih razloga brojni stanovnici grada na Uni tvrde za Press da su Dragojevići sušta suprotnost nepotizmu koji se ukorijenio u državnim preduzećima u Srpskoj i BiH.

– Ja sam tu samo direktor. Nisam nikakav pretpostavljeni i na sve svoje radnike gledam podjednako. Kao što je obrok u kuhinji našeg preduzeća za sve isti, tako i svi članovi moje uže familije sa ostalim radnicima čine jednu porodicu. Ne razdvajamo se ni po jednom osnovu – ističe Jadranka Dragojević.

Na našu kontataciju: “Ma, ‘ajte molim vas, barem suprug od vas mora imati bar neke privilegije”, ova direktorka tvrdi da njen bračni partner radi iste fizičke poslove, kao i ostali muškarci u preduzeću, među kojima su i njihova dva sina.

– Mnogi koji nam prvi put dolaze budu iznenađeni kada vide gazdu u radnom odijelu ili u gumenim čizmama. Začuđeni su i što je non-stop s radnicima i što svi rade sve, od vožnje viljuškara i kamiona do utovara i istovara. Ipak, kasnije to počinju da poštuju i cijene – prenosi naša sagovornica.

Ona dodaje da u preduzeću koje vodi nema svađe, jer su svi plaćeni onoliko koliko rade.

– Jednako im se vrednuje i prekovremeni rad i to je ta zdrava konkurencija kako bi svi bili zadovoljni. Dakle, dogovor kuću gradi. Bez njega se ne može opstati i ići naprijed, a i djecu smo odmalena vaspitavali da budu odgovorni i stiču radne obaveze. Uostalom, naš mali biznis ne bi funkcionisao da nema stabilne porodice i braka. Milovan i ja ni to ne razdvajamo i u našem slučaju se pokazuje da brak i posao mogu zajedno. U suprotnom, ništa od ovoga ne bi bilo – naglašava ova dama.

Njen suprug Milovan Dragojević sa osmijehom kaže da je supruga zadovoljna njegovim radom i zalaganjem na radnom mjestu.

– Ako me pitate da li je prema meni sprovodila disciplinske mjere, moram reći da se dešava da malo podvikne zbog sitnijih stvari, odnosno kada nešto pokušamo da odradimo brže nego što treba – kaže Milovan.

Za to vrijeme, Jadranka podsjeća da je njen suprug veliki oslonac preduzeća pri dogovaranju poslova, te u radu na terenu i u magacinu.

– Ja radim papirologiju, a on najveći dio menadžerskog posla. Tako sjednemo naveče i uz razgovor pravimo plan za sutra. Inače, bavimo se preradom ogrevnog drveta koje se izvozi u inostranstvo, odnosno u Italiju, Austriju i Njemačku. Imamo ukupno osam radnika, a od 1. aprila ove godine zaposlićemo još sedmoro na osnovu sezonskog povećanja obima posla. Nažalost, broj radnika ne možemo povećati. Držimo se na tom broju 15, jer bi svaki zaposleni radnik više ugrozio opstanak firme. Naime, poslovna klima je takva da je sve teže raditi, ali borimo se. Sreća je što od samog početka imamo stalne kupce, a ta činjenica nas izvlači i spasava – ocjenjuje Dragojevićeva, koja dosta vremena poklanja srpskoj tradiciji i folkloru kojim se dugo godina bavi u lokalnom kulturno-umjetničkom društvu “Una”.